Kajak kanu klub "Varteks" Varaždin
Blizina rijeke Drave pruža brojne pogodnosti za bavljenje sportovima na vodi pa se spominje da je već 1929. godine Josip KRIŽAN priređivao za građane Varaždina svojevrsne priredbe skijanja na vodi. Naravno, ne u današnjem smislu, već se na vlastoručno izrađenim skijama, koje su izgledale kao dva “smanjena” čamca, uz pomoć vesla kretao površinom Drave.
Godine 1934. gospoda Zvonimir SULIGOJ i Franjo HAJNIK spustili su se rijekom Dravom od Dravograda (današnja granica Slovenije i Austrije) do Osijeka, što je, dužinom od 450 km, i za današnje pojmove vrlo dugačko putovanje. Oni koji se sjećaju kako je izgledala Drava prije izgradnje današnjih hidroelektrana mogu potvrditi da je to bila prava pustolovina za koju je trebalo imati mnogo kajakaškog znanja i hrabrosti.
Prema sjećanju gospodina Berislava CHYTILA prvi sklopivi kajak pojavio se na Dravi u Varaždinu 1936. godine, nažalost danas nepoznatog nam vlasnika.
Preteča organiziranog bavljenja kajakaštvom u Varaždinu, može se uzeti godina 1953. kada su gospoda Josip UROIĆ, Berislav CHYTIL i Zvonimir GABUD sami izradili sklopive kajake te tako počeli s propagiranjem kajakaštva.
Godinu dana kasnije, dakle 1954., spomenutim zaljubljenicima Drave, pridružili su se gospoda Mario Morandini, profesor Stjepan Vuković, Dragutin Šarman, Antun Ramuščak i Vlado Horvat pa je u veljači iste te godine održana osnivačka skupština, na kojoj je utemeljen Kajak klub TEKSTILAC u sklopu Radničkog športskog društva Tekstilac koje je djelovalo u blizini Varaždinske tekstilne industrije Varteks.
Zahvaljujući podršci Radničkog športskog društva Tekstilac, nabavljeno je, prema sjećanju gospodina Chytila, 5 do 7 sklopivih kajaka i to je bio osnivački fond pri osnivanju kluba. Iznajmljene su jedine lokacijski prikladne ali potpuno nefunkcionalne prostorije (privatna gospodarska zgrada) na lijevoj obali rijeke Drave, tik uz današnji kolni most, te je tako klub počeo s organiziranim kajakaštvom i kanuistikom.
Iz podataka upisanih u urudžbeni zapisnik kluba vidljivo je da se iste godine klub uključio u rad Brodarskog saveza Hrvatske. Da se radilo na održavanju i proširenju broja čamaca vidljivo je iz računa za nabavu gumiranog platna za kajake, a da bi se propagirao razvoj kajakaškog sporta održano je 17. 12. 1954. u Sindikalnoj dvorani Varteksa prikazivanje filmova o kajakaštvu i održana prva godišnja skupština kluba. Zanimljivo je da je film dobiven od Brodarskog saveza Hrvatske iz Zagreba, a u dopisu kojim je dogovoreno njegovo prikazivanje obavještava se da prikazivanje neće biti u kino dvorani već u sindikalnoj dvorani, jer je to besplatno, a postojala bi i mogućnost prikazivanja široke filmske trake.
U 1955. godini nastavilo se s nabavom materijala za izradu čamaca i vesala te radu na omasovljenju članstva. Iste godine predstavnici kluba su 18. 12. sudjelovali na osnivačkoj skupštini Kajakaškog saveza Hrvatske koji je time postao samostalan, jer je do tada kajakaštvo u sklopu Brodarskog saveza bilo zajedno s jedriličarima.
Da je kajakaštvo u Varaždinu uvijek bilo povezano s tehnikom, govori podatak da je Zvonimir Gabud 18. 1. 1956. godine sudjelovao na sjednici Kotarskog odbora Narodne tehnike u Varaždinu te je izabran za tajnika. Uz čamce koje su sami izrađivali, nabavljali su se i čamci različitih proizvođača od kojih su najpoznatiji bili čamci i vesla izrađeni u Obrtno-mizarskoj delavnici Šport (stolarskoj radionici) u Novoj Gorici, pa se takve sklopive čamce najčešće zvalo samo ¨gorica¨. Čamci su se dobivali i od drugih klubova pa je tako Kajakaški savez Hrvatske 1. 6. 1956. dodijelio čamac K-1 koji je pripadao klubu ¨Dunav¨ iz Vukovara. Kakvu su vrijednost tada predstavljali čamci, govori podatak da ga nisu željeli poslati vlakom bez pratnje pa je po njega 28. 7. otišao Mario Morandini. U knjizi inventara za 1957. godinu zabilježeno je da klub posjeduje sljedeće čamce i opremu za njih:
1 kajak sklopivi gumeni F1
1 kajak sklopivi gumeni slalom
1 kajak kruti olimpijski
1 čamac drveni za vježbe i spašavanja
5 kompleta kostura za kajake F1
1 veslo ¨Sport¨ Nova Gorica
3 vesla stara za čamce
7 futrola, vreća i vrećica za pakiranje čamaca
31,5 m gumiranog platna za donji dio kajaka
16,5 m športskog platna
Zabilježeno je i da postoje ostali materijali za izradu kao što su razni mjedeni okovi, lim, šipke, vijci, bakarne zakovice, te ostali materijali potrebni za izradu čamaca. Da bi izradili čamce, korištena su 2 nacrta za čamce F1 i F2, a iako se to nigdje u podacima ne spominje, vjerojatno je korištena i knjiga Milana Damjanovića ¨Kako se gradi školski i amaterski kajak¨ izdana 1951. godine, nastala u Pomorsko-brodarskom savezu Jugoslavije, a tiskana u Izdavačkom poduzeću Pomorstvo iz Rijeke.
Da bi se danas shvatilo kako se tada veslalo i koristilo čamce, pomoći će podaci iz razgovora s Brankom Milinkovićem koji se kao član kluba natjecao u takvim čamcima. Kako u to vrijeme prijevoz nije bio razvijen kao danas, čamci su se na natjecanja slali vlakom ili vozili autobusom spremljeni u vreće. Da bi na vrijeme stigli na mjesto natjecanja, trebali su biti poslani nekoliko dana prije natjecanja vlakom, a natjecatelji su autobusom ili vlakom došli do mjesta natjecanja, preuzeli čamce i sastavili ih na samom natjecanju. Kako su čamci bili izrađeni od drveta, platna i metala, o njima je trebalo posebno brinuti pri čemu je najvažnije bilo da se dobro posuše prije nego se spreme kako drveni i platneni dijelovi ne bi istrunuli, a metalni zahrđali. Iz istog razloga se nije treniralo zimi, jer se čamci nisu mogli posušiti kao današnji plastični čamci pa se u zimskom periodu kajakaški trening sastojao od klizanja i igranja hokeja na ledu.
Za trening novih članova koristili su se čamci zvani ¨Pionir¨ koji su bili obloženi tankim drvenim daskama pa su bili veoma teški i bila su potrebna dva čovjeka da ih donesu do vode. Prednost takvih čamaca je da se nisu mogli probušiti na kamenju, drveću ili granama koje su se nalazile u koritu rijeke. Platneni čamci su bili vrlo osjetljivi na svaki udarac u neki tvrđi predmet i lako su se probušili. Kod vožnje na divljim vodama udarac u kamenje je najčešće dovodio do lomljenja letvica i rebara od kojih je čamac bio sastavljen. Kako je čamac bio izrađen od drva, plivao je na površini i ako su ga izvukli mogao se popraviti zamjenom slomljenih dijelova.
Ubrzo se članstvo kluba omasovilo pa je klub u suradnji s izviđačima uz pomoć Varteksa 1960. godine započeo na desnoj obali Drave, u neposrednoj blizini kupališta na Dravi, izgradnju zidanog objekta, spremišta za čamce, klupskih prostorija i priručne radionice veličine 12 x 8 m metara. Zbog raznih razloga, od kojih je jedan bojazan da će se izgradnjom hidroelektrane taj objekt nalaziti na mjestu kanala i biti srušen, gradnja se otegla do 1966. godine kada je objekt konačno dovršen. Uz objekt postojali su sportski tereni za odbojku, rukomet i mali nogomet. U tim godinama glavne aktivnosti bile su organizacija međuklupskih natjecanja u slalomu i spustu te sudjelovanja na natjecanjima koja su organizirana u Hrvatskoj i inozemstvu. Plovni park se popunjavao plastičnim čamcima koji su se sve više koristili pa je tako zabilježeno da su se posljednji sklopivi čamci prestali koristiti 1966. godine. Tih se godina, kao masovna organizirana priredba, na kojoj su sudjelovali svi članovi kluba, održavalo nošenje Titove štafete koju su varaždinski kajakaši preuzimali u Ormožu od mariborskih kajakaša i prevozili je do Donje Dubrave ili Legrada gdje su je preuzimali kajakaši iz Koprivnice. To je i prema današnjim standardima veoma dugačak put, mnogo duži od maratona i poznavatelji Drave kakva je nekad bila znaju da je to bio vrlo težak zadatak.
Da bavljenje kajakaštvom na divljim vodama uz mnogo znanja zahtijeva i malo sreće, potvrdilo se na žalost svih sportaša 29. 5. 1966. godine. Tada je na spust natjecanju Bohinj – Bohinjska Bela, kod svima kajakašima poznatog kamena, svoju ljubav prema kajakaštvu životom platio Marijan-Nano ZASTAVNIK.
Izgradnjom HE Varaždin godine 1973. objekt kluba je srušen jer se našao na sredini odvodnog kanala hidroelektrane. Članovi kluba su pokušali pronaći nove prostorije, ali, kako im to nije uspjelo, klub je polako prestao s radom.
Do ponovnog pokretanje kluba, sada pod nazivom Kajak kanu klub Varteks-Strojoteks, došlo je 1976. godine kada je Boris NOVAK, koji je studirao u Zagrebu, donio u Varaždin čamce koje mu je poklonio Kajak kanu klub Slavija, čiji je on za vrijeme studija bio član. Uz pomoć Josipa BRLEKA, Stjepana Hunjaka, Borisa Kaniškog, Mate Kocipera i drugih starih članova, klub je počeo s radom u istim onim prostorijama (u međuvremenu korištenim kao staja) u kojima je radio i kod osnivanja.
Na sadašnju lokaciju klub je preseljen u proljeće 1983. godine kada je od HE Varaždin dobivena montažna baraka veličine 17x9 m u kojoj je uređeno spremište za čamce, teretana i klupske prostorije. Godine 1993. klub ponovo dobiva ime Kajak kanu klub Varteks (tvrtka Strojoteks je u međuvremenu propala) pod kojim djeluje i danas. Danas, uz postojeći hangar za čamce, klub im i novi zidani objekt u kojem su kupaona, toaletni prostor, svlačionica i teretana koja omogućava cjelogodišnji trening, bez kojeg je danas nezamislivo postizanje bilo kakvih rezultata.
SAMOGRADNJA ČAMACA
Iz svega navedenog vidljivo je da se u našem klubu samogradnja čamaca od samog početka djelovanja kluba koristila da se upotpuni plovni park. U početnim godinama to je bio i jedan od načina kako da se dođe do čamaca, jer tada nije bilo tvorničke proizvodnje kakvu poznajemo danas, a i bilo je puno jeftinije od kupovine gotovih čamaca. Kroz kompletnu povijest kluba taj financijski dio nabave opreme uvijek je bio jedan od glavnih pokretača samogradnje, jer je kajakaštvo prilično skupi sport. Prvi čamci bili su ili drveni ili izrađeni od letvica i rebara te presvučeni gumenim ili šatorskim platnom, te zbog toga vrlo osjetljivi pa se na njih stalno moralo posebno paziti.
Da se i kod njih stalno mijenjala tehnologija i izgled čamaca, vidljivo je iz toga da su stalno nabavljani nacrti za nove modele kajaka, pa su u klubu na početku imali čamce i nacrte za izradu modela iz 1955. godine, a svake godine su dolazile ponude bolje razvijenih klubova, najčešće iz Slovenije (Ljubljana, Nova Gorica) ili od Kajakaškog saveza Hrvatske. Čamce se tada vrlo teško nabavljalo što je vidljivo iz podataka za 1960. i 1961. godinu kada su Radionici Šport u Novoj Gorici naručeni sklopivi čamci čija je isporuka od narudžbe trajala skoro cijelu godinu.
Prvi plastični čamac je bio kanu dvosjed nabavljen 1963. godine u Tvornici Elan¨ iz Begunja, a na žalost članova kluba, nakon samo tri mjeseca, na treningu na Savi kod Hrastnika čamac je nakon prevrtanja potonuo. Čamac su vozili Komes Stjepan i Milinković Branko, a prema njihovom sjećanju tada nikom nije palo na pamet da provjeri da li čamac može potonuti, jer svi su bili naviknuti da drveni čamci ne mogu potonuti. Na rijetkim međunarodnim natjecanjima članovi kluba su vidjeli plastične čamce, a posebno ih se dojmilo popravljanje s plastikom i staklenim vlaknima koje je omogućavalo da se oštećeni čamac vrlo brzo može ponovo koristiti, za razliku od sklopivih kajaka za koje je dobrom majstoru trebalo prilično vremena za popravak. Nabava i izrada čamaca nastavljena je iduće 1964. godine kada su nabavljena dva nova kanu dvosjeda i tri kajaka, od kojih je kanu dvosjed ponovo izgubljen 1965. godine na Savi Bohinjki. Želju natjecatelja da imaju plastične čamce je u to vrijeme bilo teško ispuniti zbog toga što se materijal za izradu nije dao jednostavno nabaviti (jer je sve bilo iz uvoza), pa su materijal ponekad kupovali na natjecanjima na koji su ga znali donijeti strani natjecatelji. Na takav su način jednom prilikom kupili materijal od čeških natjecatelja na Tacenu u Ljubljani.
Iste godine nabavljena je poliesterska smola za izradu 3 ili 4 plastična čamca iz koje je, 1966. godine pomoću kalupa posuđenih od Kajak kluba Slavija, izrađen kanu dvosjed za Milinković Branka i Vrbanec Đuru i kanu jednosjed za Brlek Josipa. Kakvo je uzbuđenje pri tome vladalo, vidi se iz podatka da su u izradi pomagali svi članovi kluba. Da je vrijeme sklopivih kajaka nepovratno prošlo, govori podatak da su te godine svi takvi čamci potpuno dotrajali i da ih više nema u klubu. I idućih se godina nastavilo sa samogradnjom čamaca, a ponovni zamah je nastao reaktiviranjem Kluba kada su kalupi posuđivani od zagrebačkih klubova “Slavija” i “Rade Končar¨. Novu tehnologiju izrade iz Zagreba je donio Boris Novak i s njom upoznao ostale članove kluba. Nekada su se čamci sastojali od lijeve i desne polovice i sastavljali po sredini na gornjem i donjem dijelu čamca. Većina čamaca je bila veoma slična i koristila se i za spust i za slalom. Razvojem tehnologije čamci su se specijalizirali za svaku disciplinu, a izrađuju se od gornje i donje polovice koja se spaja po bokovima. Prvi čamci su izrađeni oko 1980. godine i radili su se kod starog kluba na lijevoj obali Drave, a izradi su, kao i nekad, prisustvovali svi članovi kluba, jer je to bio jedini način da se dobije čamac, kojih je u to vrijeme, kao i na početku postojanja Kluba, bilo manje od članova koji su željeli veslati. Poliesterska smola i staklena vlakna su se kupovala u ¨Chromosu¨ u Zagrebu, diolen koji je jako učvršćivao čamac u ¨Konteksu¨ iz Karlovca i ¨Visu¨ u Varaždinu pa je to rezultiralo brzim povećanjem plovnog fonda. Prvi kajak čamci su izrađeni za Željka Milihram i Borisa Novaka, kanu jednosjedi za Davora Šestanja i Davora Višnjarića a kanu dvosjed za Miljenka Tomašeka i Darka. Kako nije bilo radionice, čamci su se izrađivali isključivo u ljetnom periodu, a neke se izradilo i u zimsko doba u garažama i pomoćnim prostorijama u kućama članova kluba što se pokazalo prilično neprikladnim zbog neugodnih mirisa plastike i prilično skučenog prostora, jer kalupi zauzimaju mnogo mjesta. Pravi procvat samogradnje dogodio se preseljenjem u nove klupske prostorije i u sljedećih desetak godina svi čamci, osim onih za koje se nisu mogli nabaviti, kalupi su izrađivani u Klubu. Svake godine su se novi članovi obučavali u izradi i održavanju što je bilo posebno bitno na natjecanjima kada su se, ponekad veoma brzo, morala popraviti oštećenja nastala na čamcu. Prvi kanu dvosjed za spust izrađen od kevlara proizveden u njemačkoj tvrtki Prijon nabavljen je 1984. godine, a s razvojem tehnologije danas se koriste natjecateljski čamci koji se izrađuju isključivo od kevlara i karbonskih vlakana, dok je poliesterska smola, koja je prilično kruta i lako puca, zamijenjena epoksidnom smolom. Izradu čamaca i plastičnih vesala po novoj tehnologiji, posebno je unaprijedio Michel Ivić koji je veći broj čamaca izradio za vrijeme svog školovanja u Zagrebu, a povratkom u Varaždin to mu je postalo zanimanje i danas se u njegovim radionicama izrađuju svi čamci za potrebe kluba. Tehnologija izrade čamaca prešanjem u autoklavu omogućava izradu vrhunskih čamaca o čijoj kvaliteti svjedoče iznimni rezultati koje postižu naši natjecatelji.
NATJECANJA
Od samog osnivanja Kluba, uz rekreativno veslanje u Klubu, nastojalo se baviti i natjecateljskim veslanjem. U samim počecima je to bilo vrlo teško jer nije bilo čamaca, a kao razlog neprisustvovanja natjecanjima se navodi slaba uvježbanost natjecatelja. Prema dostupnoj dokumentaciji kao prvo natjecanje na kojem su nastupili članovi kluba spominje se daljinska regata od Podsuseda do Zagreba održana 3. 6. 1956. godine na kojoj su nastupili August Kunej i Vlado Hunjek. Prvo natjecanje u Varaždinu održano je 4. 10. 1959. godine kada je održan spust i slalom na koji su pozvani Brodarsko društvo Sidro iz Maribora, Kajak klub Ptuj i Kajak klub kod Tovarne tehtnic (tvornice vaga) Celje s kojeg na žalost nemamo rezultate. Natjecanja su se tada održavala na lijevoj obali rijeke Drave oko željezničkog mosta i plovećeg mlina koji se nalazio iza njega. Povećanjem broja članova širila se i baza natjecatelja i u sljedećim godinama članovi kluba nastupaju na sve više natjecanja, na početku u nama susjednim Mariboru i Zagrebu, a zatim i na svim drugim rijekama Jugoslavije. Zbog vrste čamaca koje su posjedovali u Klubu, javlja se orijentacija na natjecanja na divljim vodama koja traje do danas. Dobri rezultati varaždinskih kajakaša i dobra organizacija natjecanja doveli su do toga da je Varaždinu povjerena organizacija Prvenstva Hrvatske u slalomu koje je održano 23. 6. 1963. a s kojeg je posebno istaknuta pobjeda Stjepana Komesa i Branka Milinkovića u kategoriji kanu dvosjeda kod juniora. Već iduće 1964. godine u sastav reprezentacije Jugoslavije uvrstili su se Zlatko Turković i Marijan Horvat koji su nastupali u disciplini R-1 majstori (današnji kajak jednosjed) i otišli na Europsko prvenstvo koje se održavalo od 10. do 14. 6. u Meranu u Italiji. Da je tada kajakaštvo bilo opasan sport, govori podatak da se na treningu utopio jedan natjecatelj i u znak žalosti natjecanje se nije održalo.
Uporni trening rezultirao je osvajanjem naslova prvaka Jugoslavije koje su 1967. godine osvojili Đuro Vrbanec i Branko Milinković na natjecanju na Savi u Tacenu kod Ljubjane u kanu dvosjedu u spustu, a isto je pošlo za rukom 1969. godine Josipu Brleku u kanu jednosjedu na spustu po Uni kod Bihača. Da se ponove takvi rezultati, trebalo je čekati dvadesetak godina kada su 1983. godine na rijeci Ibar kod Ušča (danas Srbija i Crna Gora) u ekipnoj vožnji kanu dvosjeda u slalomu prvaci postali parovi Miljenko Tomašek - Darko Tomašek, Veljko Milihram – Dražen Višnjarić i Željko Milihram – Davor Šestanj. Isti rezultat su ponovili na istom mjestu i 1985. godine kad su uz braću Tomašek nastupile posade Veljko Milihram - Željko Milihram i Michel Ivić – Davorin Šafarić. U devedesetim godinama stasa nova generacija natjecatelja od kojih Željko Kukec ulazi u sastav juniorske reprezentacije Jugoslavije u kajak spustu i nastupa na Svjetskom juniorskom prvenstvu u Švicarskoj. Nastankom samostalne Republike Hrvatske formira se i državna reprezentacija u kojoj Varaždinci igraju važnu ulogu posebice u spustu, pa se kao prvi u nju uvrstio u kanu jednosjedu Robert Rauš. Robert Rauš je najbolje rezultate postigao u kanu dvosjedu s Mariom Pečekom iz zagrebačkog Kanu kluba Končar, a ističe se 1. mjesto u ukupnom poretku Svjetskog kupa u spustu koje su osvojili 2002. godine. Njemu su se u kajaku jednosjedu pridružili Dušan Brkušanin i Mario Čavlek, a u kanu jednosjedu Danijel Mijatović i Emil Milihram. Emil Milihram je član Kluba koji je do danas ostvario najbolje rezultate, jer je već kao junior postao svjetski prvak u ekipnoj vožnji kanu jednosjeda, a do danas je višestruki svjetski i europski prvak u ekipnim vožnjama, a kao najbolji rezultat,postignut od člana našeg kluba, treba istaknuti 2. mjesto u pojedinačnoj vožnji kanu jednosjeda koje je osvojio na Europskom prvenstvu održanom u mjestu Karlovy Vary u Češkoj protekle 2003. godine.
Natjecanja u spustu su se nakon ponovnog aktiviranja Kluba održavala na 12 km dugoj stazi od Varaždina do restorana ¨Bijela lađa¨ u selu Šemovec, što je moralo biti prekinuto nakon izgradnje HE Čakovec (taj cijeli dio Drave je potopljen i tu se danas nalazi jezero). Posebnost tih natjecanja bila je u tomu da se Drava sastojala od brojnih rukavaca, pa su ¨spretniji¨ natjecatelji znali skratiti stazu prolaskom kroz samo njima poznate ¨prečice¨.
Izgradnjom HE Varaždin i HE Čakovec rijeka Drava izgubila je svoj brzi tok pa se javila potreba da se stvori staza koja će omogućavati trening natjecatelja na divljoj vodi. Uz veliku pomoć Hrvatske elektroprivrede proizvodnog područja Sjever uređena je slalom staza na drenažnom jarku HE Dubrava koju danas koristimo za treninge juniora i seniora u slalomu, a budući da je to jedina uređena umjetna kajakaška staza u Hrvatskoj na njoj se održavaju i izborna natjecanja za sastav reprezentacije u slalomu i spustu te državna prvenstva u svim uzrasnim kategorijama. Staza je uređena navoženjem kamenog materijala kojim su se u koritu kanala stvorile prepreke koje su ubrzale protok vode i stvorile valove i kontratokove potrebne da bi se mogla održavati natjecanja na divljoj vodi. Osim samog uređenja i postavljanja staze za potrebe natjecanja na njoj, članovi kluba obavljaju i radove na mjerenju vremena i kompjutorskoj izradi rezultata.
Da bi se proširilo članstvo kluba svake se godine održava kajak kanu škola kojoj je cilj upoznavanje učesnika s osnovama vožnje po divljim vodama, načinima svladavanja prirodnih i umjetnih prepreka. Polaznici tečaja se upoznaju s vrstama natjecanja na divljim vodama (spust i slalom) i njihovim pravilima te, u sklopu škole, nastupaju na natjecanjima primjerenim njihovom znanju. Škola se izvodi na Dravi kod prostorija kajakaškog kluba, a dio na slalom stazi uređenoj na drenažnom kanalu “HE Dubrava” u Donjoj Dubravi. Stečena znanja omogućavaju polaznicima sigurnu samostalnu vožnju kajakom, a dio polaznika nastavlja bavljenje kajakaštvom uključenjem u rad Kluba. Za polaznike se svake godine organizira kamp na slalom stazi u Donjoj Dubravi, a za završetak nastupaju na prvenstvu Hrvatske za kadete i juniore na kojem mogu isprobati sve što su u školi naučili.
U izradi i sakupljanju podataka za ovu vrlo skraćenu povijest kajakaštva u Varaždinu posebno su pomogli svojim podacima, fotografijama i sjećanjem gospoda Teodor Abramić, Josip Brlek i Branko Milinković, a posebno se zahvaljujemo gospodinu Marinu Morandiniju koji nam je ustupio dokumentaciju Marija Morandinija, jednog od osnivača kluba.
U izradi ovog teksta korištena je literatura:
- SPORT U VARAŽDINU, autori Ivica Herceg i Ivica Vukotić, 1981.
- SEDAMDESET GODINA KAJAKAŠTVA U HRVATSKOJ, izdavač Kajakaški savez Hrvatske, 1989.
